bezbrižne igre oko škole,
pisma iz klupe u klupu slana,
neke se misli osokole.
Bilo je tu i cike i jeke
iako godine prosto daleke,
i neki više nisu sa nama
niti nam žive iznad štreke.
Ritmičke grupe, sekcije razne
vrišteće boje cvjetnih kostima,
domara tihog i naše razredne
sjećanja toplih jedna planina.
Od tada kalim sve svoje rime
pjesnikom su me na srpskom zvali,
ajde, vele, ti ćeš najbolje
tvoja će rima, da ih razvali.
Dobro su znali drugari mali
da me svi profesori mnogo vole
predsjednikom odjeljenja meni su dali
šansu da i njih kroza me zavole.
Prosto nemam više što reći,
neka za mene govore rime,
jedan od drugova vaših najvećih,
Marija Tadić, moje je ime.
autor Marija Tadić
13.11.2021
sva prava zadržana
