Zima, Proljeće i na kraju Ti

Jedne su godine šumili ljiljani,
srne su igrale svoj ritualni ples
dozvavši sa obronaka poslednju zimsku kišu,
kišu pomirenja između zime i proljeća..
Sunce je tog dana dalo blagoslov prirodi
da ogrne proplanke šarenim sagom..

Da li možeš da osjetiš taj vjetar što piri?
To su misli moje u tvojoj kosi..
Da li znaš šta to tamo viri?
To je nada što zna srce da pokosi..
Toj nadi neću dati da viri
uplašiću je.. kao lovac pucnjem srnu
srce će mi onda biti tužno,
tužno ali ne ranjeno, jer ja
nemam isto poimanje tog
čudnog osjećaja
kakvo ga imaš ti..

Tebi je do igre stalo a meni..
do toga i mnogo više
čudni su putevi srca
a neko ih drugi piše..
Ne bih te krivila za budućnost
a znam da ne bi ni ti mene
ali opet
bili bismo povrijeđeni..
Zato prekriću oblakom sunce
jer proljeće je varljivo
i tada, u šumi,
naćićeš mrtvu srnu..

12.03.2002.

Posvećeno Vanji Pantelić iz Beograda

The_Age_of_Love #7