Na rijeci sjedim sa zalutalom dušom
jedino što sjeća na vječnost života
je ova voda što dugo
u nedogled teče
polako niz obale
silazi veče
i osjećam žagor prvih zvijezda.
Nijema i hladna ko udovica neka
plovi tišina - nosi je rijeka.
Spavaju noćas bitke dana i noći
i porazi rijeke da usječe si pute
proklet nek je onaj što ne zna si pomoći
jer utvare su njine stvarne, ružne, hude..
Nije to samoća što strahove nam stvori
to je ta gluvoća kad čovjek dušu zatvori
odbijajući jednu jedinu istinu - suštinu..
jureć' za idolima od slonove kosti.
Hram moj nije kuća što blagosiljaju vjerni,
niti je to znamenje okačeno o vrpci
hram je - duša topla, puna ljubavi
što mudro se krije a hrabrije brani.
Nazovite boemom čovjeka tako čudnog
što svaki dan provede sam u sreći
- Ne trebate mi! - sam će vam to reći
željan iskrene duše meke i sna joj mekog bludnog.
Nestaju polako samuraji ljubavi
prepušteni milosti i nemilosti noći
kao bijela kuga u klanovima pustim
ljubav mora sama sebi pomoći..
Marija Tadic pjesma #13
0 comments:
Post a Comment