Zemljo mila

Zanosnija od sto vila

ruke ti si raširila,

nježnim slapom svih kanjona

s' buke-om savinjona

Okupala plačna lica

ljudskih malih lastavica

što sviše na tebi gnijezda

sniše svod od svojih zvijezda.

U skute si te crvene

umotala sve sirene

u kose od zelenih šuma

branila si ih ko puma.

Ojačaše čeljad tuđa

dočepaše se oruđa,

koja si im za život dala,

a ne rekoše ti 'fala.

Možda jesu ne bih znala,

čudna su to slova neka,

na naškom se ne čitala

Ali evo od mene ti hvala.

Mila jesi suvog krša,

uz tebe bi i pop smrša'

posna jesi, gola, bosa

iscjeliteljska tvoja rosa

Nasušnome k'o hleb važi

objesnoga nek istraži,

lukavome rak je rana,

I tako je na vijek dana.

Nek si zdrava, nek si vječna ljepotice moja mila!

13.07.2022.

Marija Tadić

Sva prava zadržana

Poziv budjenja

Oj ti svijetli ratniče,
što vjekov'ma budan snijevaš..
Tvoja koža u matriksu laži živi..
beskrvna i krhka poput grnčarije,
boje je bezočni, oholi i tužni.

Ti ličiš na lutku, babušku u stvari,
tvoj život satkan od oklopa mnogih..
Od toliko štitova pronaći ne možeš
ono što si u kosti
ono što si u srži.

Pogledaj u nebo, kolijevku života
k sebi sada božansko svjetlo prizovi
nek vodopad istine skine sve sa tebe
u nagosti svojoj opet preporodi.

Dohvati se mača, oružja svijetla,
podigni svoj um i vatru sad prekali
nek kroz oči tvoje boj biju prapreci
a glas tvoj nek odzvanja u kosmičkoj skali.

Sakupi sve one, što prethodiše tebi,
poklopi svjetlo i tamu u sebi,
samo cio čovjek - bog i andjeo u biti
sveto trojstvo biva i svetinju učini.

Kreacijo božija vini se ti tamo
gdje rekoše poltroni da nikad nećeš stići
sada je to vrijeme, leti višlje - bravo!
Uniji sa planom smjelo se primiči.




11.05.2020.

Prevaga

Prevaga

U bisagama tame

svoje nade potkivam

a ti – još se pitaš

zašto li se skrivam..

Ne govori, muči!

Ja ti tiho vrisnem

iz tišine učim

kad srce ti stisnem..

Svaka tvoja riječ

oštra ili slatka

ničice će prijeć

ega tvog ostatka..

Prekaliću snažno

tvoje molbe klete

vaskrsnut’ odvažno

anđeli dok lete..

Ne – nije ti jasno

što sam htjela reći..

Ma – smiješ se preglasno

mojoj ženskoj moći.

Al kad u toj noći

priđem mu nestašno

sav smijeh će preći

u krah tvoj nesmajno..

Marija Tadić

5/9/2019

Moja Crna Goro

Mila zemljo kršem okovana

Pjena mora koprena tanana

Krasi tvoje oškropljene skute

Svaka šuša klela nam se u te..

Prašnjave i skromne ponosne vrleti

Sloboda ko lasta odleti-doleti

S tobom nikad stići na zelenu granu

Kad će više jutra sretna da nam svanu?

Koja li je snaha tebe nam proklela

Čija su ti đeca kosa pos'jeđela

Čije li te oči ne gledaju više

A čije li srce još s'tobom uzdiše?

Crna Goro svijetla milosna ti mati

Za mirom tvojijem vjekovima patim,

Umirem i rađam se kao ptica feniks

Molim se i praštam uz ovaj oniks.

Bolje niti želim, snijevati neću

Onima što sniju poželjeću sreću

Neka su im sretni i daleki puti

Kome nisi mila predamnom nek ćuti.

Bolje neka ćuti jer riječi spletka

Diže bure tvoje i ta sila rijetka

Stiže svakog onog što misli ti loše

Kuća i strv niz rijeku mu odoše.

O svijetla mati milosna mi budi

Ne daj nikom da dira u grudi

Srce tvoje i svjetlost ti mrači

Jer ti takva sijaš i u najgušćoj drači!

Opraštam ti ponos, prkosnu ljepotu

Čestitost i milost, spokojnu dobrotu.

Mila zemljo moja vjekovna i sjajna

Vječna da si nama i takva istrajna!

Marija Tadić

12.03.2017. god

Deus, amor.. ego - 24.10.2002

Na rijeci sjedim sa zalutalom dušom

jedino što sjeća na vječnost života

je ova voda što dugo

u nedogled teče

polako niz obale 

silazi veče

i osjećam žagor prvih zvijezda.

Nijema i hladna ko udovica neka

plovi tišina - nosi je rijeka.

Spavaju noćas bitke dana i noći

i porazi rijeke da usječe si pute

proklet nek je onaj što ne zna si pomoći

jer utvare su njine stvarne, ružne, hude..

Nije to samoća što strahove nam stvori

to je ta gluvoća kad čovjek dušu zatvori

odbijajući jednu jedinu istinu - suštinu..

jureć' za idolima od slonove kosti.

Hram moj nije kuća što blagosiljaju vjerni, 

niti je to znamenje okačeno o vrpci

hram je - duša topla, puna ljubavi

što mudro se krije a hrabrije brani.

Nazovite boemom čovjeka tako čudnog

što svaki dan provede sam u sreći

- Ne trebate mi! - sam će vam to reći

željan iskrene duše meke i sna joj mekog bludnog.

Nestaju polako samuraji ljubavi

prepušteni milosti i nemilosti noći

kao bijela kuga u klanovima pustim

ljubav mora sama sebi pomoći..

Marija Tadic pjesma #13