Jedanaest brojeva NEKAZANO

 

Još šapuću kestenovi priču

endemičnih dvaju duša

dobrano sakrivši rime

apokaliptične nam ljubavi

nijeme od dodira tišine.

A tvoje je srce prozborilo

evocirajući onu suštinu

sa kojom si mazno a snažno

taložio toz naših osjećanja.

 

Budio si latice svih ruža

razaznajući sve jezike svijeta

oslonjene na splet vjetrova i

jabučastih silueta tijela.

E nećeš me štovati u knjizi

više od svega bih bila

anomalija tvojih bludnih snova.

 

Nisam ja rođena slaba

esencija moje snage je bila

kočiona sila šumskih vila

a oštrica ljubavi morskih vala.

Započni ritual nježnosti

apstiniraj od prekora i mana,

nikad od mene ne odustaj ni

od naših zagrljajnih asana.

 

Marija Tadić

29.03.2023.

Mandala Ljubavi

Dozvoli mi da te povedem..
Dozvoli mi da linijom obale mora
prospem odsjaj svoje bujne kesten kose,
poput mape po kojoj pronaći ćeš mi lice.
 
Pusti me da vajam..
Pusti me da vajam nježnosti u tišini
sa oblakom uzdaha od zvijezda, što nastahu u vapaju duše,
dok si me nosio duboko u željama..
 
Uzmi me ko lijek..
Uzmi me ko lijek što se prepisati ne smije
onima koji su lakog suda a opakog uma po slobodi,
jer previše u tijelu me trebaš..
 
Napustit me ne smij..
Napustit me ne smij onda kad osjetiš
da svijet se nad tobom poput grmljavine prolama
znajući da sam ti snaga ne samo na usnama..
 
Krikom ureži – Marija..
Krikom ureži „Marija“ u koži svog postojanja
i boginju i damu noći u jednakom liku,
jer jedino sa licem i naličjem možeš biti cio..
 
Marija Tadić
12.06.2022

Lilith

 
Poput latica ruže
moju suštinu lagano krune tvoji napori
da pokriju me toplinom
tvoje ljubavi nabori.
 
Ne govori ćuti,
pogledom ću dat ti znak
kad pojavi se ona nježna a divlja
kao zrak.
 
Tražio si i prihvati
ovu ludost tijela i srca moga
kasno ti je u ovaj čas
da se hvataš svojih noga.
 
Jednom kad probudiš
ovu strastvenu ženu,
budi spreman da je čuvaš
ljubiš i pratiš u svemu.
 
Jer ako joj ijedan
znak slabosti svoje daš,
nestaće i izgubićeš je
i bit je uvijek željan, da znaš.
 
Ne poklekni i mudro
slušaj je i ne kloni
pusti da te vodi boginja
i pred njom se pokloni.
 
Marija Tadić
02.08.2021.god
 

Moje sunce

Očima te gledam mekim,
Ispod predugih trepavica,
Usnicama sočnim cokćem, 
Još malo pa uspavana.

Koliko te volim majko,
Ne opjeva Njegoš velji,
Ta ljubav još nesvjesna,
Srce tvoje poveseli.

Čuperak se moje kose,
Međ' prstima kočoperi,
Noćas kad me cokiš slatko,
Nosić ću da uperim..

Pogledaću tvoje oči
I borit se sa snom snena,
Hoću majko ja što više
Da ostanem zagrljena.

Prevarićeš mene lako,
Kravicu mi poturiti,
Pustiti uspavanku tanko,
I šištanjem uspavati.

23.08.2019.

Prevaga

Prevaga

U bisagama tame

svoje nade potkivam

a ti – još se pitaš

zašto li se skrivam..

Ne govori, muči!

Ja ti tiho vrisnem

iz tišine učim

kad srce ti stisnem..

Svaka tvoja riječ

oštra ili slatka

ničice će prijeć

ega tvog ostatka..

Prekaliću snažno

tvoje molbe klete

vaskrsnut’ odvažno

anđeli dok lete..

Ne – nije ti jasno

što sam htjela reći..

Ma – smiješ se preglasno

mojoj ženskoj moći.

Al kad u toj noći

priđem mu nestašno

sav smijeh će preći

u krah tvoj nesmajno..

Marija Tadić

5/9/2019

Miris pocetka

Da,

Više ne nedostaješ..

Kao napušten voz stao si na peronu sopstvene gluposti 

ispustio tugaljive izgovore i izdahnuo poslednji krik prekora.

Jesam, 

sposobna sam..

za sve ono što si mislio da ne mogu.

Smogla sam snage da volim više i jače 

od uragana tvojih izlizanih mačo forica i fazona.

Tako je.

Dok mi se krezubo smiješ iz stanice 

koju si prikazivao kao posebnu destinaciju,

ja stamena stojim na pramcu broda 

koji plovi u zalazak novih pobjeda i avantura.

Tvoj smijeh ne zasjenjuje mirnoću moje dostojanstvene figure 

u bonaci osjećanja za koja si smatrao da ih nisam ni vična ni dostojna.

I za kraj,

Vjerujem ti.. da je tvoja istina bila i ostala 

vjerna samo tebi, projekciji koju si htio za mene 

a koju sam sama prevazišla.

Marija Tadić

22.08.2018.

Deus, amor.. ego - 24.10.2002

Na rijeci sjedim sa zalutalom dušom

jedino što sjeća na vječnost života

je ova voda što dugo

u nedogled teče

polako niz obale 

silazi veče

i osjećam žagor prvih zvijezda.

Nijema i hladna ko udovica neka

plovi tišina - nosi je rijeka.

Spavaju noćas bitke dana i noći

i porazi rijeke da usječe si pute

proklet nek je onaj što ne zna si pomoći

jer utvare su njine stvarne, ružne, hude..

Nije to samoća što strahove nam stvori

to je ta gluvoća kad čovjek dušu zatvori

odbijajući jednu jedinu istinu - suštinu..

jureć' za idolima od slonove kosti.

Hram moj nije kuća što blagosiljaju vjerni, 

niti je to znamenje okačeno o vrpci

hram je - duša topla, puna ljubavi

što mudro se krije a hrabrije brani.

Nazovite boemom čovjeka tako čudnog

što svaki dan provede sam u sreći

- Ne trebate mi! - sam će vam to reći

željan iskrene duše meke i sna joj mekog bludnog.

Nestaju polako samuraji ljubavi

prepušteni milosti i nemilosti noći

kao bijela kuga u klanovima pustim

ljubav mora sama sebi pomoći..

Marija Tadic pjesma #13