Moje sunce

Očima te gledam mekim,
Ispod predugih trepavica,
Usnicama sočnim cokćem, 
Još malo pa uspavana.

Koliko te volim majko,
Ne opjeva Njegoš velji,
Ta ljubav još nesvjesna,
Srce tvoje poveseli.

Čuperak se moje kose,
Međ' prstima kočoperi,
Noćas kad me cokiš slatko,
Nosić ću da uperim..

Pogledaću tvoje oči
I borit se sa snom snena,
Hoću majko ja što više
Da ostanem zagrljena.

Prevarićeš mene lako,
Kravicu mi poturiti,
Pustiti uspavanku tanko,
I šištanjem uspavati.

23.08.2019.

Prevaga

Prevaga

U bisagama tame

svoje nade potkivam

a ti – još se pitaš

zašto li se skrivam..

Ne govori, muči!

Ja ti tiho vrisnem

iz tišine učim

kad srce ti stisnem..

Svaka tvoja riječ

oštra ili slatka

ničice će prijeć

ega tvog ostatka..

Prekaliću snažno

tvoje molbe klete

vaskrsnut’ odvažno

anđeli dok lete..

Ne – nije ti jasno

što sam htjela reći..

Ma – smiješ se preglasno

mojoj ženskoj moći.

Al kad u toj noći

priđem mu nestašno

sav smijeh će preći

u krah tvoj nesmajno..

Marija Tadić

5/9/2019

Miris pocetka

Da,

Više ne nedostaješ..

Kao napušten voz stao si na peronu sopstvene gluposti 

ispustio tugaljive izgovore i izdahnuo poslednji krik prekora.

Jesam, 

sposobna sam..

za sve ono što si mislio da ne mogu.

Smogla sam snage da volim više i jače 

od uragana tvojih izlizanih mačo forica i fazona.

Tako je.

Dok mi se krezubo smiješ iz stanice 

koju si prikazivao kao posebnu destinaciju,

ja stamena stojim na pramcu broda 

koji plovi u zalazak novih pobjeda i avantura.

Tvoj smijeh ne zasjenjuje mirnoću moje dostojanstvene figure 

u bonaci osjećanja za koja si smatrao da ih nisam ni vična ni dostojna.

I za kraj,

Vjerujem ti.. da je tvoja istina bila i ostala 

vjerna samo tebi, projekciji koju si htio za mene 

a koju sam sama prevazišla.

Marija Tadić

22.08.2018.

Hvala ti..

Hvala ti na svim onim riječima
"odlazim" i "vrijeme je da raskinemo"
onda kada jaka bila nijesam
da te ispustim iz ruku tako nijemo..

Hvala ti na svim neslanim šalama
izgovorenim totalno nehajno,
razumjela bih besmislenost osjećaja za nas
i shvatila šta mi je zaista važno.

Hvala ti na najluđim osmjesima
neočekivanim životnim obrtima,
gdje vidjeh moć neočekivanosti
i shvatih blagodeti đetinje razdraganosti.

Hvala ti i na onim ludačkim suzama
što tresu tijelo do kosti..
Bez njih ni ja ne bih bila novija,
bolja verzija svoje bitisanosti.

Marija Tadić
23.07.2018.

Moja Crna Goro

Mila zemljo kršem okovana

Pjena mora koprena tanana

Krasi tvoje oškropljene skute

Svaka šuša klela nam se u te..

Prašnjave i skromne ponosne vrleti

Sloboda ko lasta odleti-doleti

S tobom nikad stići na zelenu granu

Kad će više jutra sretna da nam svanu?

Koja li je snaha tebe nam proklela

Čija su ti đeca kosa pos'jeđela

Čije li te oči ne gledaju više

A čije li srce još s'tobom uzdiše?

Crna Goro svijetla milosna ti mati

Za mirom tvojijem vjekovima patim,

Umirem i rađam se kao ptica feniks

Molim se i praštam uz ovaj oniks.

Bolje niti želim, snijevati neću

Onima što sniju poželjeću sreću

Neka su im sretni i daleki puti

Kome nisi mila predamnom nek ćuti.

Bolje neka ćuti jer riječi spletka

Diže bure tvoje i ta sila rijetka

Stiže svakog onog što misli ti loše

Kuća i strv niz rijeku mu odoše.

O svijetla mati milosna mi budi

Ne daj nikom da dira u grudi

Srce tvoje i svjetlost ti mrači

Jer ti takva sijaš i u najgušćoj drači!

Opraštam ti ponos, prkosnu ljepotu

Čestitost i milost, spokojnu dobrotu.

Mila zemljo moja vjekovna i sjajna

Vječna da si nama i takva istrajna!

Marija Tadić

12.03.2017. god

Deus, amor.. ego - 24.10.2002

Na rijeci sjedim sa zalutalom dušom

jedino što sjeća na vječnost života

je ova voda što dugo

u nedogled teče

polako niz obale 

silazi veče

i osjećam žagor prvih zvijezda.

Nijema i hladna ko udovica neka

plovi tišina - nosi je rijeka.

Spavaju noćas bitke dana i noći

i porazi rijeke da usječe si pute

proklet nek je onaj što ne zna si pomoći

jer utvare su njine stvarne, ružne, hude..

Nije to samoća što strahove nam stvori

to je ta gluvoća kad čovjek dušu zatvori

odbijajući jednu jedinu istinu - suštinu..

jureć' za idolima od slonove kosti.

Hram moj nije kuća što blagosiljaju vjerni, 

niti je to znamenje okačeno o vrpci

hram je - duša topla, puna ljubavi

što mudro se krije a hrabrije brani.

Nazovite boemom čovjeka tako čudnog

što svaki dan provede sam u sreći

- Ne trebate mi! - sam će vam to reći

željan iskrene duše meke i sna joj mekog bludnog.

Nestaju polako samuraji ljubavi

prepušteni milosti i nemilosti noći

kao bijela kuga u klanovima pustim

ljubav mora sama sebi pomoći..

Marija Tadic pjesma #13

Majko

Tvoje ruke majko,
možda sam malen pa ne umijem sad reći,
vode me neuko kako-tako,
najvećoj mogućoj poznatoj sreći!

Kad život ti maleno djetešce,
u ruke neuke preda,
zidaš mu i pleteš vrline,
u život medniji od meda!

Da krug bude pun majko,
i okreće se ko vilina igra,
unuk će tvoj sa istinom,
praviti rime kao čigra!

Bezimena

Interesuje te - 

kuda ide pogled oka mog?

Rećiću ti - 

putevima srca tvog.

Zapitaš se -

otkud oči moje u njedrima noći?

Odgovaram - 

čekaju čas kad ćeš meni doći.

Pomisliš da - 

ne postoji tračak misli mojih

koji ne sadrži TE,

a ne znaš da tračak taj 

upravo opisuješ i jesi 

zapravo ti.

U trenu vječnosti,

mala. slatka obmana se odigrala

i jednostavno

tvoj ego nadigrala...

Marija Tadic pjesma #12

Noći bez sna

Ulaziš lagano u svoju postelju,

zapitaš se često zašto nisam tu,

saksofon na radiu liči na moj glas

dok čaršaf ko saliven ocrtava moj stas..

Pališ cigaretu i sjediš u mraku,

osluškuješ kišu i kaplju njenu svaku,

mislima po mojim ramenima sipaš.

s kime noćas spavam - mjesečinu pitaš..

Pogled tvoj me peče, ovo palo veče

nestaje u tuzi uzdaha mi mog,

nečujno tad vrisnem a čuješ me znam.

jer zauvjek ja postah ljubavi te rob..

Ti razbićeš čašu kad sjetiš se da našu

ljubav sada djelim sa uspomenama,

i bića moga žedan, čak i posle jedan

tražićeš me među tamnim sjenama..

Decembar 2004.

M.T.